Čovjek snuje, Bog određuje – govorio je Šukro, brišući znoj po izboranom licu koje vrijeme nije štedjelo.
– Jah, sinko, ne umijem ti ja stati niti odmoriti već kad se spusti akšam molim za dobro u insanu i da se ne predam iskušenju, neg’ da ga prihvatim. Šta ćeš, život je taki… Nebo visoko, zemlja tvrda.
Zorom se budio, obavljao namaz i čemerušu srknuo pa pravo u štalu. Podmiriti konja i čeljad zovnuti,da jedu crne pogače pa valja u školu. Već odavno u Šukrinim očima nema radosti a ni tuge. Tvrde žuljevite ruke motaju vreće koje valja napuniti ćumurom i zaraditi golim rukama za koru hljeba. Ne žali se on nikome, upre pogled ispred sebe i krene zatvarajući kapiju koja je već i sama pritisnuta vremenom kao i on.
Pogrbljena ramena, mirenje sa onim što je njemu namijenjeno, ne zove Šukrija sinove da idu s njim. Zna on da mora sam, rukama vaditi ćumur i malom lopatom, jer nije uspio nabaviti veću. „Valjda danas prodam obje vreće“, mislio je koračajući pored konja?
I dani prolaze, sreću ga komšije, rodbina, uvijek u istoj odjeći, francuska kapa na glavi i sa njim konj kojeg više ni ne vodi. On sam korača pored Šukre. Zna i životinja kojim putem idu, vraćaju se prije akšama. Umoran je Šukrija, al’ mu duša mirna. Nikog ne uvrijedi, nikad ne reče tešku riječ da ga po tome znaju i pamte.
Tvrde ruke samo kopaju ćumur, obrađuju zemlju i pomiliju dijete na cesti. A život samo plete dane. Akšam već kuca na vrata Šukrijnog skromnog doma. Začas će kahvu da ispije i ispuši još jednu smotanu cigaru, pa valja živinu nahraniti i iskomiti kukuruze kad se smrkne. „Valja i vode pripremiti“, razmišljao je Šukrija. „Nek imam sabahom spremno za konja“.
– Al’ dobro je – tješio je sam sebe. Samo nek nema nikakve pometnje ne daj Bože, nevremena il’ rata… uh… – odpuhnu i nastavi do štale. Svoju je čeljad izveo na selamet, iskopao ćumura ko zna koliko i obradio zemlje. Otišao je s ovog svijeta mirno, kao što je i došao, radeći pošteno ono što je jedino znao i mogao.
Nadam se da ga se sjete oni kojima je radeći svojim rukama, donosio osmijeh na lica. Govorili su stariji u komšiluku SAM ŠUKRO NA ZEMLJI… a tako to i biva u životu. Najčešće smo sami u svojoj muci!