Selo je najljepše mjesto za djetinjstvo. U selu nisi stranac, svi se poznaju, nekako i djeca budu rođena u istoj godini, istog prezimena, pa već bude pola razreda za upis istih generacija i rođaka. Bliskost se razvije već u ranom djetinjstvu. Livade i šume izgledaju kao velike poljane za dječije nestašluke, tako i mala srca kucaju kao jedno. Pravo se prijateljstvo sačuva i gradi u beskonačnost. Tako su se u mahali rodile generacije koje su se družile, savladavale prepreke i pomagali jedni drugima. Djevojčice su tražile oslonac u dječacima a oni su im bili podrška u svemu.
Kad su već porasli i počeli se zaljubljivati, mala ekipa je dijelila tajne i s punim povjerenjem tražila savjet od onih koji su bili stariji pa makar i jednu godinu.
Adnan Haračić je bio vedre naravi, pomalo nemiran u pokretima i priči. Kao da je žurio da ne propusti niti jedan tren života. Jednostavno rečeno-živahan u svakom pogledu. Često je jurio na svom biciklu kao da ga gone, posebno je simpatična slika Adnana na biciklu kako juri niz brdo i pjeva. Upisao je elektro-tehničku školu, zezao se s rajom i vazda je oko njeg bilo cura iz škole. Znao je šarmirati i biti u centru pažnje. Svi su ga voljeli a on se nije zbog toga ponašao drugačije. Često je želio da se pokaže kao ozbiljan mladić pa je štimao izraz lica, kako da se smrkne i kako da djeluje ozbiljno. Ali njegov veseli pogled za čas bi razuvjerio sagovornika. Nekad se i ljutio ali zbog sitnice, pa su mu govorili „ da ima kratak fitilj“.
Isti taj nemirni duh se spremao i za odsluženje vojnog roka (JNA). Nije mu se baš išlo pod komandu, ali svi su morali pa i on. Isprati ga njegova raja uz pjesmu
– Rastajemo se mi …Dani, dani brzo prolaze..Doviđenja društvo starooo…Majke suze brišu, govoreći : „ Čuvaj se sine, piši nam često, jedi, ne brini za nas“. I otišao je Adnan. Sa osmijehom kao i svakog dana. Govorio je :
“ Nemoj da kad ja dođem iz vojske a sve se cure poudale, a vi poženili bez mene. Eh to mi ne smijete uraditi, pa gdje bi vam duša“ ?
„Hajde Seko, zapjevaj još jednom pa da brat krene i obavi to ljudski. Eto mene na odsustvo, začas će proći par mjeseci“–
govorio je Adnan, kao da tješi sebe a ne one koji su ga ispraćali. Ipak je to nepoznat svijet a mora se ići, a kad se nešto mora onda niko nije baš oduševljen. Voz se zaustavio na peronu, pokupio putnike, odvezao snove i nade na neku drugu stanicu. Vratit će se Adnanu njegovi snovi koji će početi opet odandje odakle su i krenuli. 90-e godine donesoše i zebnju u ljudima, nekakve inflacije, nemiri i nesigurnost. Pričalo se svašta, počeo je i rat u Hrvatskoj, a Adnan je baš tamo na odsluženju.
Mnogo muke su njegovi roditelji vidjeli da bi ga izvukli iz tog pakla, ne znajući da i u Bosni uskoro počinje. Očekivala je njegova raja povratak druga. Pa šta će tamo u tuđini još se ratuje. Svi su veselili u mahali njegovom povratku i odlazili na slatku (kahva, šerbe, baklava) kod Adnanovih.Najviše njegov prijatelj Osman, bez kojeg je bilo nezamislivo Adnanu . Pjevalo se, smijalo i zbijale šale o svemu. Valjalo je Adnanu reći mnogo toga što se dešavalo dok je on bio tamo.
Ali… Adnan više nije bio isti, uozbiljo se, pogled mu je često lutao dok su mu se obraćali. Nešto ga promijenilo, vojska i iskustvo koje je prošao a tako mlad. Nije se ni uspio snaći a počeo je rat i u njegovoj zemlji. Trebalo je opet ići i boriti se ovaj put za kućni prag. Kakva škola, kakvo studiranje??? Planovi su propali, sve je dobilo drugu dimenziju. U svim tim odlascima i dolascima s borbene linije, pokušavao je naći smisla za šale kojih je zaista i bilo. Taj bosanski duh i u najgorim momentima ispliva na površinu. Ipak je odrastao, u njegovim očima nazirala se neka tuga i oosjećala se ozbiljnost u govoru.
Adnan se i zaljubio, zavolio djevojku kao ni jednu do tad. Iz očiju mu se čitala ljubav. Govorio je često:
“ Ona mi je sve, ono zbog čega živim i dišem. Ono zbog čega jedva čekam da stane ovaj belaj pa da svoj život uzmemo u svoje ruke. Nas dvoje i to je dovoljno. Volim je, zbog nje izdržim sve one jezive noći i ovaj snajper mi nije težak iako ga nisam želio u životu.
Adnanova majka, mlađi brat i mala sestra su otišli u Libiju. Tada je mnogo djece s prosvjetnim radnicima otišlo da se maknu iz pakla. Ostao je otac i njegova mlađa sestra- Munezeha-Seka. Djevojka iz prodavnice je bila čest gost u njihovoj kući i jedna od najboljih Sekinih drugarica. Adnana je voljela kao brata i čekala ga uvijek s linije sakrivši poneku cigaru da zapale kad dođe. Seka je kuhala posebnu hranu kad brat stigne da ima jesti. Šuma je to, linija i ko zna kakve sve traume nedoraslo dijete nosi u sebi. Kakao je samo volio Adnan Muneverine gurabije. Sa takvom slašću bi uzimao kašiku u ruku i jeo po nekoliko komada, a sam pogled na njega je kod Munevere mamio osmijeh.
„Eh dijete drago, de malo vode pa zalij. Da ti ne bude muka a nikakvih tableta nemam za to. Đavo ga odnio i rat, ne može se insan ni najest kako treba a kamo li liječiti“-govorila je Munevera.
Adnan je samo odmahivao rukom i gutao gurabije, stalno govoreći kako su dobre i da niđe nema ‘vakih. Ne zna se ko je bio zadovoljniji, Munevera što je dijete počastila ili Adnan što se počastio. Žurio je da što prije pojede a svo se vrijeme osvrtao oko sebe, tražio je svoju „Drugu sestru“ Pitao je Muneveru :
“ A đe je ona, nisam je vidio vazdan. Trebam joj nešto ispričati“ ?
„Otišla je u biblioteku, znaš da bez knjiga ne može. Ponekad pomislim, puknut’ će joj glava od njih“- reče Munevera Adnanu. On se nasmija na to rekavši –„
Ne brini, kad se zaljubi neće joj biti knjiga na umi nego momak. E moj Šukro (tako je Adnan zvao Muneveru) i ja sam toliko zaljubljen da sam napola lud. Non –stop bi bio kod nje. Samo je najgore što moram na liniji i ko bi znao hoću li ostati živ“?
„Vela havle, vela kuvete dijete, neg’ šta ćeš već ostati živ. Ne govori tako, nemoj Allaha ti-zaplaka Munevera. „ Proći će ovo, valja pamet sačuvati. Ostat će se živ ako Bog da. Doći će ti i mati iz Libije pa nam valja proslavit. A i moje dijete da se vrati ako Bog da iz Libije (Muneverin najstariji sin Vekas je pred sami rat otišao na studije u Libiju). Munevera je svakim danom tugovala za njim,neprestano ga spominjući.Nedostajalo joj je njeno dijete iako bi i ovako imala brigu za njim. Potajno se bojala da se kojim slučajem Vekas ne vrati u Bosnu, a ovamo se ratuje.
Ispraćale su majke svoje sinove, kradom brisale suze i molile Jedinog da im djecu sačuva. Adnan je od linije do linije proveo mnogo dana i noći u borbi protiv zla. Čuvao svoju ljubav i veselio se dobrom zalogaju, kao i cigarama. Redovno su ga čekale rodice s ratišta. Jedne je noći došao u bijeloj uniformi, umoran i napet. Znala je njegova sestra i drugarica da je ovaj put baš bilo gusto, vidjelo se to na njegovom licu. Pitale su ga je li gladan, samo je odmahnuo glavom.
„Imate li cigara“- pitao ih je a one su se htjele zezati s njim pa rekoše da nemaju (iako je i njima ostalo samo par komada). A on onakav umoran, uzme snajper u ruke pa za njima :-
“ Hajde brzo, cigare na sunce il’ vas ne puštam s nišana. Ne šalim se, stvarno“- vikao je Adnan ali ipak mu se osmijeh pojavljivao u uglovima usana. Vidjele su i one da se malo opustio, pa su krenule kao da bježe od njega, on za njima i cijela gungula po kući. Došao je i Meha (Adnanov otac) i sav u čuđenju galami :
“Djeco draga, šta vam je?? Šta je bilo? Ostavi tu pušku dok te nisam s njom odalamio.“
„Hoću babo, hoću – reče Adnan, šalim se s njima. Ha ha ha, baš su se uplašile a ovo nije ništa, kako je tamo“ i opet glavom pokaza prema prozoru.–
„Znaš li babo da ni zvijezde više nisu tako lijepe u onoj tami i da pjev ptice jezivo zvuči u onoj tišini kad gledaš hoće li ko iza bukve da te pogodi ili ćeš ti prije njega“??
„Znam sine, znam. Al’ valja nam ić’, ko će ako mi ne odemo. Jadni smo mi sami sa sobom, a opet ima nas fala Bogu, ima i volimo ovu zemlju ma kako gorak život na njoj – govorio je Meha svom sinu kome je bilo dosta svega. On je samo htio da voli i da živi. Ništa više, a to nije mogao.
Pričao je svojoj sestri i rodici, kako je napisao oproštajno pismo svojoj djevojci i dao ga svom ratnom drugu Kenanu, pa ako se njemu nešto desi da joj uruči.
„Hoću da zna sve ono što joj nisam mogao ili stigao reći. Nek’ zna koliko je moja ljubav prema njoj jaka i kako je njena ljubav moja vodilja u najcrnijim danima. Baš onda kad krv oko mene šiklja i kad prijatelji gube živote. Nek’ zna da sam njen sav život i ona moj.“
Pa onako pod dojmom osjećanja se okrene i prstom pokaže na dvije djevojke-
„A vas dvije, da budete pametne i ponosne na sebe. Ne dozvolite da i zbog koga ili čega hodate pognute glave i nemoj da ja šta loše čujem“- zaprijetio im je prstom uz blagi osmijeh.
„Ne brini brate, sve će biti kako kažeš, samo molim te nemoj da o tom pismu pričaš“- govorila je njegova sestra dok su joj se suze kotrljale niz lice. I babi se oči orosiše suzama, a djevojka iz prodavnice je plakala upereneg pogleda u jednu tačku.
„Hajde, hajde dobro je, dosta tužne priče- progovarao je Adnan. „Daj tu muziku od Poštara Seko. Hej vidi snimio sam cijelu kasetu od 45 min. Samo jednu pjesmu :
-Ako nekada poželiš da me vidiš ili da čuješ moj glas
Nemoj, nemoooj ti si mrtva za mene.
Ako je nekada Bog stvorio dobar par, taj par bili smo mi
-Bog ti da đavo uzima, ti si mrtva za meneeee –pjevao je Adnan i svi za njim.
Tako se vrijeme čemera lakše podnosilo, dani proticali pod teretom o kojem niko nije mogo reći da će stati. Adnan je svoju ljubav ljubomorno čuvao i njegovao kao da je predosjetio da neće preživjeti ni ljubav ni on.
Vratila se majka i djeca iz daleke Libije, pričalo se da neće rat još dugo trajati i da će sve konačno da se završi. Te noći se u kući Adnanovih do kasno sjedilo, pričale komšije a mlađi u sobi šalili, slušali muziku i razgovarali o ratu. Rado bi svi umjesto puške ponovo u klupe (studentske), maštali o dobrom zalogaju i mnogo čokolada. U jednom momentu Adnan progovori –
„Hej, šta mislite da se ja sad oženim, a da ne idem sutra na liniju, ionako mi je svega dosta“!!
Seka mu prva odgovori :“ Pa ne možeš brate sad, istog trenutka. Mislim da roditelji neće imati ništa protiv, ali ipak se treba s njima dogovoriti.“
„A hajd, da odradim ipak još ovaj teren pa kad se vratim, ženim se- reče Adnan.
Tako je majka ispratila ujutro Adnana na borbenu liniju a stezalo je oko srca, još se on i dva puta okrenu da vidi majku, sestre, babu i brata i da im mahne još jednom dok nije zamak’o iza kuća.
Bio je to posljednji pogled na svoje roditelje, jer Adnan ne preživi. Selom zavlada opet jeziva tišina, suze u svakog komšije i prazni pogledi. Kao da je nestalo života u njima, kao da su i ptice prestale da cvrkuću. Ne može se reći ljudima da valja dalje kad je sve u trenu stalo. Ne može se majci govoriti da ne plače, kad je njena tuga čvrsta u razdiranju duše.
Bilo je suviše bolno otvoriti vrata Adnanove kuće i iskazati tugu njegovoj porodici. Ljudi su nijemo ulazili, tiho izgovarali riječi saučešća ni sa mi ne znajući šta reći. Tuga se mogla osjetiti u očima svih i nije puštala nikog.
Posljednji ispraćaj mladića smeđih očiju i vedrog lica ličio je na rijeku ljudi i nemoć poraženog. Muški su ponijeli tabut ipred džamije a žene su na cesti posmatrale i jecale. Adnanovu djevojku su morali odvesti da ne posmatra. Djevojčino srce se slamalo a ni ostalima nije bilo lakše.
„Teško majci“- govorile su žene. Uh…baksuzni rat, sve nam odnese. Ode mladost, odosmo i mi s njom u grob. Teške riječi, teški dani u kojim se ljudi bore sa sobom najbolje kako znaju.
Osman je žalio svog Adnana ali nikom nije pokazivao svoja osjećanja. Plakao je na dženazi, valjalo je i njemu nastaviti bez svoje druge polovine (najboljeg prijatelja) s kojim je od svog rođenja pa do danas bio povezan istinskim prijateljstvom. Niko nije mogao znati kako je njemu, ali su njegove oči imale drugačiji pogled.
Ostade mezar na kojem je neko ostavio buketić cvijeća i zalio suzama. I rodi se sin Osmanov poslije rata kojem dadoše ime Adnan.
Uspomene ne mogu nestati.
Mom dragom Adnanu kojeg zauvijek u srcu nosit ću.