Enes Beganović Began, rudar sa Stare jame Rudnika mrkog uglja Kakanj, odrastao je sa svojom braćom i sestrama u domovima ratne siročadi, pošto su mu roditelji stradali kao žrtve fašističkog terora. Za svoj život se počeo starati rano, zaposlio se u rudniku u Kaknju, još kao dijete, sa nepunih dvanaest godina i u njemu stekao sve: hljeb, prijatelje i glas čestitog radnika.
Ono zbog čega ga ovdje pominjemo su njegove česme.
Sagradio je Began 1984. godine Spomen-česmu na Ponijerima (planina i skijalište na području Kaknja), na Hmeljicu, kao izraz zahvalnosti i sjećanja na sve one koji poginuše u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. i koji svoje živote dadoše za slobodu. To spomen-obilježje izgradio je vlastitim rukama i vlastitim sredstvima uz pomoć užih članova porodice: sina, sinovca i sestrića.
Enes Beganović Began
Drugu česmu je izgradio 1985. godine u mjestu Paočine, kraj puta između Tršća i Ponijera. Ovu spomen-česmu izgradio je u znak sjećanja na rudare koji 7. juna 1965. godine poginuše u Kaknju, u oraškoj katastrofi.
Česma koju je Began izgradio u znak sjećanja na 128 rudara koji su poginuli u jami RMU Kakanj 1965. godine
„Na ovo me srce i duša gone. Život mi je bio težak, odrastao sam u domovima za ratnu siročad, jer su mi roditelji stradali u ratu. Mnogi su tako stradali, ostalo je mnogo siročadi, bio sam sa njima u domovima. Eto, u znak poštovanja na sve žrtve fašističkog terora sagradio sam česmu u Ponijerima. Za njih bih učinio mnogo više, ali sam mogao onoliko koliko sam učinio. Rudar sam bio toliko godina, znam šta su rudarske nesreće, znam orašku katastrofu i velike rudare koji tada poginuše. I njima sam posvetio česmu“, ostale su zabilježene Beganove riječi.
Enes Beganović Began svojim rukama je izgradio i prvo spomen-obilježje kakanjskim šehidima i poginulim borcima na vozućkom ratištu, na lokaciji Popove Luke. Kasnije je, na ovoj lokaciji, Općina Kakanj izgradila još jedno veliko spomen-obilježje u koje su uklesana imena kakanjskih šehida i poginulih boraca.
Rudar i neimar Enes Beganović Began umro je 3. decembra 2011. godine u svom Kaknju. U sjećanju naroda Kaknja duboko se urezala njegova ljudskost, poštenje, humanost, ljubav prema zavičaju…