Zavičajna nostalgija, sintagma je sastavljena od dvije zanimljive riječi koje su
obično u vezi s emocijama i asociraju na rodni kraj. Zavičaj – kao mjesto gdje smo
se rodili, odrastali, ljude i običaje upoznavali te život saznavali i nostalgija – žal i
tugovanje za rodnim krajem i prolaznošću vremena i događaja iz najljepšeg perioda
našeg života – djetinjstva i mladosti.
Neki ljudi i ne osjete ovu zavičajnu nostalgiju jer žive u mjestu u kojem su i
rođeni, ali oni koji su se u vrijeme odrastanja ili kasnije odselili iz rodnog kraja, bilo
u okviru granica iste zemlje ili u neku drugu, najbolje znaju šta u dubini njihove
duše znači zavičaj i nostalgija: pitoreskni kraj pun prirodnih ljepota, ljudi s kojima
ih vežu najljepše životne uspomene, običaji i događaji iz toploga roditeljskog doma…
Tu percepciju zavičaja koju u sebi nosimo cijelog života kasnije ćemo uljepšavati
do granica idiličnosti, pa tako dobivamo sliku privida da se u rodnom kraju ništa
nije izmijenilo, a ako i jeste, onda je to najljepše od najljepšega.
Zov zavičaja odzvanja u nama cijelog života i privlači nas da se bar povremeno
i nakratko vraćamo na to mjesto naše ultimativne sreće, živeći u njemu neku svoju
bajku koja se pretvorila u virtualnu, što je zapravo i svaka bajka.
A povratak u zavičaj moga djetinjstva je zapravo podsjećanje na odrastanje sa
sestrama i bratom u idiličnoj roditeljskoj kući pored Bosne, rijeke čiju vodu pamtim
kao suzu bistru, punu riba, rakova i vidri te one vode u kojoj je majka kuhala najbolji
grah, jer ona voda iz bunara nije takva, valjda zbog velikog sadržaja kamenca.
Zavičaj su i ljeta provedena na obalama Bosne, kupanje, takmičenje u plivanju, ribolov…
Sve tako do početka industrijalizacije moga zavičaja i otvaranja željezara u
Ilijašu i Varešu, pa kožarskog kombinata u Visokom i separacije u Čatićima. Bosna
je tako postala veliki industrijski kanal za otpadne vode iz ovih i drugih fabrika,
uništivši biljni i životinjski svijet i ujedno naše bajkovite slike iz djetinjstva, koje
smo ponijeli u sjećanju odlazeći iz zavičaja na studije da bismo kasnije te gradove
odabrali i kao mjesta svoga življenja, povremeno navraćajući u rodni kraj. Tada smo
se sjećali srednjoškolskih dana provedenih u Kuli, kupanja na Bentu (ustava na rijeci
Zgošći), loženja logorskih vatri na Milama uoči Prvoga maja, odlazaka na filmske
predstave u kino Radnik, igranki u Vatrogasnom domu i Partizanu, radnih akcija,
nogometnih mečeva na Vardi, gimnazijada u Visokom, Ilijašu i Zavidovićima, prvih
5 diskoklubova, pa onda pozorišnih i filmskih predstava te takmičenja Mladi pjevaju
proljeću u modernom Domu kulture.
„Zavičajna nostalgija“ je za mene neka vrsta terapije u poodmakloj trećoj životnoj
dobi kada, prebirajući po svojim sjećanjima, tražim drage prijatelje i događaje
iz dječačkih i srednjoškolskih dana, nadahnjujući se, makar i u mislima, tom srećom.
A da bih i danas bio mladalački sretan, pokušao sam, usprkos Albertu Einsteinu,
zaustaviti vrijeme, što je nemoguće, i rekonstruirati neka važna mjesta u svome životu,
ali i u životu moje baby boom generacije, prisjetiti se nekih ličnosti koje su mi
u različitim perioda života nešto značile, neki kao drugari, kolege, nastavnici i profesori,
drugi kao ljubimci sa stadiona, treći kao direktori koji su mi kasnije pomogli
u afirmaciji mojih publicističkih radova, a ostali da što bolje „oživim“ nešto čega
više nema, grada kakvog sam poznavao i kakav mi je, bez obzira na dosadašnje
promjene, ostao u sjećanju isti onakav kakav je bio sredinom 20. stoljeća. Nažalost,
sve u kontekstu misli američkog književnika i nobelovca Saula Bellowa da je postojao
jedan izvorni svijet, zavičajni svijet koji je izgubljen.
Neke od tih priča sam objavio u ranijim izdanjima svojih knjiga, ali većina je
novih i neobjavljivanih, pa se nadam da ću i jednima i drugima obradovati sve one
Kakanjce, ne samo moje generacije, koji vole da se u posebnim trenucima sreće
prisjete svoga grada, ljudi i događaja iz nekoga davno minulog vremena.
U Sarajevu juna 2017. godine
Autor