Quantcast
Channel: Kakanj – Izdvojeno – Kaportal.ba
Viewing all articles
Browse latest Browse all 6108

Sjećanje na velikog čovjeka i humanistu: Ljekar Elvedin Zvizdić

$
0
0

U Sarajevu je 29. januara 2018. u 79. godini preminuo, a 31. januara na greblju Grličića Brdo ukopan poznati kakanjski ljekar ginekolog Elvedin dr. Zvizdić. Najstarije dijete poznatog prosvjetnog radnika Malika Zvizdića, od 1964. godine – kad je diplomirao na sarajevskom Medicinskom fakultetu – dr. Zvizdić gotovo cio radni vijek je proveo u kakanjskom Domu zdravlja uspješno liječeći građane i od najtežih vrsta bolesti.

Piše: Raif Čehajić, publicist

Većina lokalnih medija nije ni zabilježila ovu, za Kakanj, važnu vijest o zaslužnom kakanjskom ljekaru koji je najveći dio svog života posvetio plemenitom ljekarskom pozivu. Zato se ja, evo, prisjećam ovog izuzetnog specijaliste i humaniste u priči o mom posljednjem susretu s njim, koji se desio u staračkom domu „Grin“ u Hrasnici.

* * * *

Dok sam tog kasnooktobarskog, sunčanog i prohladnog dana autom žurio ka staračkom domu „Grin“ u Hrasnici, pokušao sam se sjetiti kad sam se posljednji put susreo sa Elvedinom Zvizdićem.  Nisam bio siguran, ali razmišljanja su me navodila na prve poslijeratne godine, dakle, najmanje prije dvadesetak, kad sam ga susreo u Kaknju kako, nakon završenog posla, šeta glavnom  ulicom.

Elvedin je najstarije dijete Malika Zvizdića, učitelja koji je direktorovao u dobojskoj školi u koju sam se upisao početkom 1950-ih godina. Malik je rodom iz Gacka, ali je kao mladić u Drugom svjetskom ratu s roditeljima protjeran iz rodnog mjesta nastanivši se u Sarajevu, gdje je završio i Učiteljsku školu, a potom bio raspoređen na posao u Dobrinje (visočka općina), pa u Kakanj, gdje je i završio radni vijek, kao jedan od nekoliko prosvjetnih radnika koji su udarili temelje kakanjskom osnovnom obrazovanju. Osim što ga pamte po ovoj njegovom osnovnom doprinosu Kaknju, mnogi će za njega reći da je u gradu rudara poznat i po tome što se svo petero njegove djece obrazovalo za medicinske radnike: Elvedin ginekolog, Mejra (nadimka Seka) zubar, Mirsada (Mika) otorinolaringolog, Elvedina (Dina) stomatolog i Šukrija (Bakan) mikrobiolog i profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Iako rođeni i odrasli u Kaknju, svi su se u toku ili nakon završenog radnog vijeka nastanili u Sarajevu, gdje je njihov otac Malik kupio kuću, a djeca stanove.

Ne zaboravljajući koliko je dr. Elvedin Zvizdić pomogao mom rahmetli ocu u ublažavanju bolesti i bolova posljednjih mjeseci njegovog života, odlučio sam da posjetim Elvedina u domu. Učinio sam to krajem oktobra 2017. godine, ponijevši mu sa bananama i moju posljednju knjigu „Zavičajna nostalgija“, jer znam da voli čitati i iz knjiga saznavati historiju Kaknja. Momak na portirnici staračkog doma „Grin“ u Hrasnici bio je profesionalno ljubazan i nakon što sam mu kazao koga tražim ode po Elvedina, a ja ostadoh čekati. Nakon desetak minuta momak se pojavio sa čovjekom u invalidskim kolicima, za koga nisam bio siguran da  upravo njega tražim. Ošišane kratke kose i pomalo staračih bora, preda mnom je u kolicima sjedio miran, staložen i šutljiv čovjek uperenim pogledom u mene.
„Jeste li vi Elvedin Zvizdić?“, pitao sam jer mi se po fizičkom izgledu činilo da tu osobu ne poznajem.

„Jesam, a ko ste vi?“, odgovorio je protupitanjem.

Pošto mu sam se predstavio, kratko je ćutao a onda kazao: „Ja sam čitao jednu vašu knjigu.“

Obradovao me ovom rečenicom, jer je njome potvrdio da ću s njim moći razgovarati u sasvim normalnim okolnostima, budući da sam prvo – ne znajući da je u ovakvom, nešto lošijem zdravstvenom stanju nego sam očekivao – pomislio kako sam svojim dolaskom u „Grin“ potpuno promašio cilj posjete.

Budući da je sala, u kojoj je i portirnica te šank neka vrsta restorana bila polupopunjena i pomalo bučna, želio sam da razgovaramo u miru u onoj prvoj prostoriji od ulaza, ali mi je Elvedin kazao da je u njoj hladno i da je bolje da ostanemo u ovoj. Prihvatajući njegov prijedlog, sjeli smo za prvi sto do šanka, nakon što je mladić sklonio jednu stolicu i na njeno mjesto privuka kolica u kojima je Elvedin sjedio.

„Koju si moju knjigu čitao, jer ja imam objavljenih više njih?“, pitam ga na početku našeg razgovora, a on se ne može sjetiti naslova pa mu ja pokazujem ovu koju sam mu donio.

„Nije ta. Donio mi je na dežuru u Kaknju tvoj bratić“, veli uzimajući je u ruke i onako bezvoljno otvorivši stranicu-dvije.

„Znam da si tu knjigu koja se zove „Sto godina Kaknja“ čitao jer mi je to kazao Mugdim. Ali ima od toga 15-tak godina“ kažem mu a on šuti i gleda me nekim nejasnim pogledom. Potom mi objašnjava od čega boluje:

„Obolio sam od Parkinsonove bolesti. Ta me bolest usporila, sporo govorim i treba mi malo vremena da nešto kažem kad to hoću. Imam dobar apetit i normalno jedem. Znaš, ja sam puno radio, ne samo po danju, nego sam često i dežurao po cio dan… Tvoj otac je bolovao od karcinoma na plućima i sjećam se da sam ga liječio od te bolesti, mada ne znam koje je to godine bilo.“

„Bilo je to u ljeto 1972. godine kad si mom rahmetli ocu davao injekcije kako bi mu ublažio bolove i olakšao posljednje dane života“, kazao sam mu, a potom sam iz kese izvadio banane ponudivši mu, a pošto je kazao da ih hoće jednu sam mu pripremio za jelo. Jeo je brzo i kad je došao do kraja oljuštenog dijela malo je zastao kao da nešto očekuje. Na njegovu dozvolu papirnom salvetom sam izvadio ostatak banane iz kore stavivši mu u usta.

„Mogao bih još jednu“, kazao je odmah. Pojeo je i nju a potom smo nastavili razgovor.

Znajući od ranije kako se na pacijentu manifestuje ova vrsta bolesti, pitam ga čega se iz mladosti najviše sjeća.

„Najviše se sjećam koza koje sam čuvao kao dijete. Imali smo ih po desetak a kasnije umjesto njih otac je nabavio ovce. Ja sam ih čuvao na Hurijama i Podhrasnicama. Znaš, nas su još u Drugom svjetskom ratu proterali iz Gacka pa smo se naselili u Sarajevu. Vidiš kako se historija ponavlja. I u ovom prošlom ratu protjerali su, pa i poubijali, muslimane u Gacku… Šta se ovo dešava u Bosni i Hercegovini? Šta ti misliš, šta će biti sa ovom državom?“, pita me  normalno kao što se to svih ovih godina političke enigme pita većina građana Bosne i Hercegovine.

Ne želivši da pričam o politici, iako je u BiH sve politika, izbjegao sam detaljniji odgovor kazavši da će se desiti to što će biti, a onda ga pitam je li rođen 1940. da bi me on ispravio kazavši da je to 1939. godine.

„Jesi li ti išao u Gimnaziju u Visoko sa Enverom Zečevićem?“, pitam ga da bi izbjegao razgovor o politici a on veli da je Eno godinu stariji od njega i da je išao razred prije njega.

„Elvedine, ja se često sjetim jednog susreta s tobom. Kad sam 1967. godine počeo da radim kao učitelj u Donjem Kaknju, dođem na ljekarski pregled a ti me pregledaš. I to znaš gdje: u onim barakama iznad starog Doma zdravlja u Ulici Osmana Džafića gdje si imao ordinaciju. Dobro se sjećam da nakon što si mi potpisao ljekarsko uvjerenje da sam sposoban za rad, da si oprao ruke na umivaoniku i to, zamisli, sapunom kabom. Bilo je to ono vrijeme kad standard i uslovi ljekara za rad nisu bili ni blizu ovih danas, a direktor Doma je bio dr. Đokić.“

Moju priču presijeca konstatacijom da je te drvene barake proizvodila „Krivaja“ iz Zavidovića i da im je vijek trajanja bio koliko i ljudski život – oko 80 godina, zatim veli da je Medicinski fakultet završio 1964. godine.

Začudim se njegovom dobrom pamćenju, što je njegova osobenost otkako ga poznajem uvjerivši se još jednom da s njim mogu ravnopravno pričati o svemu. Još je svježeg sjećanja i dobrog rezonovanja.

Kažem mu da je od Parkinsonove bolesti 15 godina bolovala moja sestra Halida i pokušavam ga navesti na sjećanje na nju, ali Elvedin se ne uspijeva sjetiti, iako je kao ljekar veoma dobro poznavao.

Potom hoću da provjerim da li se sjeća da smo nas dvojica istovremeno radili u Domu zdravlja dvije godine (1975. i 1976.), ali on se toga ne sjeća.

„E, vidiš, ti si tada imao ordinaciju u prizemlju dijela zgrade u kome je bila Uprava Doma zdravlja, a direktor te ustanove je bio tvoj prezimenjak“, kažem a on nastavlja:

„Tada je bio direktor Sead dr. Zvizdić, pedijatar koji meni nije ništa u rodu.“

„Kada je prije četiri godine umro Sead Zvizdić, koji je radio ovdje u Sarajevu, odem ja na dženazu, nadajući se da će iz Kaknja doći još ljudi s kojima je radio u kakanjskom Domu zdravlja. Kad tamo, nikoga nema iz Kaknja!? Kasnije u jednoj grupici ljudi prepoznam jedino inženjera Dragu Radoša čija supruga Dušanka je dobra prijateljica sa Sejinom suprugom Fatimom“, velim a Elvedin doda:

„Slično je bilo i kad je umro dr. Hamid Simitović, samo što se ipak neko iz Doma zdravlja iz Kaknja i pojavio na njegovoj dženazi. A ti znaš šta je za Kakanj značio dr. Simitović?“

Kako je bilo vrijeme užine, osoblje je stanarima Doma spremilo crnu kafu i hurmašice. Donijeli su ih i na naš sto, ali samo za Elvedina. Uzeo je šoljicu s kafom i odmah počeo piti. Nije bilo poteškoća u početku, ali kad je trebalo šoljicu nageti malo više, prinio bi je blizu usta, ali nije mogao dalje. Tek u trećem pokušaju primijetio sam u čemu je problem te ga zamolio da mu ja šoljicu donesem do usta, što mi odobri, te tako – iz moje ruke – popi ostatak napitka. Potom uze vilicu i poče da jede hurmašicu. Krupnije dijelove je nabadao na vilicu, a sitnije nije mogao. Isto sam uradio i ovaj put kao i sa kafom.

Dok je konzumirao užinu, na koju je skoncentrisao svu pažnju, niti me gledao niti je razgovarao, a kad je sve to obavio nastavo je priču.

„Ko ti najčešće dolazi u posjetu?“ – pitam ga.

„Sestra Mejra“, kaza kratko da bih ga potom pitao za njenog muža inženjera Fuada Nožića i njihovu djecu, o čemu mi je nešto opširnije pričao.

U jednom momentu me pitao imam li porodicu, koliko djece i kako sam ja došao do stana u Dobrinji i da li se žurim, a kad sam mu odgovorio da se nikuda ne žurim jer sam došao njemu u posjetu i odvojio potrebno vrijeme, veli da kad meni bude vrijeme da idem, da to učinim slobodno. Ovo je ponovio i nakon desetak minuta kasnije, te sam zaključio kako ga možda umaram svojim pitanjima i razgovorom, ali sam ipak nastavio neku laganiju priču. Da sam dobro zaključio kad sam pomislio da ga zamaram pričom, uvjerio sam se koji minut kasnije kad je on rekao:

„Molim te, pomozi mi da ustanem!“

Budući da nisam bio siguran da može sam da stane na noge, pozvao sam momka koji ga je i doveo iz sobe. Sreća bio je u neposrednoj našoj blizini te je odmah došao. Naravno, znajući njegovo stanje, nije mu pomogao da ustane nego ga je pitao hoće li u sobu. Pozdravili smo se i momak je Elvedina u kolicima odvezao u sobu.

Sjeo sam u auto i krenuo ka Dobrinji. Cijelo vrijeme vožnje do stana razmišaljao sam o Elvedinu i o tome kako li on percipira svoju bolest iz svog ljekarskog rakursa, jer on dosta toga o procesima u tijelu bolesna čovjeka zna mnogo više nego mi obični smrtnici. Nisam ga tim pitanjem htio opterećavati u razgovoru, iako sam zaključio da je u mislima trezven, jasan i realan.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 6108

Trending Articles


Ljubav na jezeru - epizoda 1


Bandini - Rade sve epizode !


Enisa Karasuljić iz daleke Kanade na Maršu mira: “Ovdje osjećamo nešto posebno”


Ostrvo - Otok - epizoda 2


Pocivali u miru - epizoda 8


Mlecni put - epizoda 29


Zabranjena ljubav - epizoda 211


Pitanje casti - epizoda 1


Gunesi Beklerken - Cekajuci sunce - Epizoda 50


Najbolje kombinacije uz sive pantalone


Snazne zene - epizoda 207


Vanced Tube (YouTube Client)


Ostrvo - Otok - epizoda 1


Hazreti Omer - epizoda 1


Mlecni put - epizoda 28


Zabranjeno voce - Strasti orijenta - epizoda 56


Zabranjena ljubav - epizoda 212


VIDEO: Amar Jašarspahić Gile predstavio novu pjesmu i spot “Apokalipsa”


Podseća ili potseća


Branko Đurić Đuro o tome da je srpski glumac: “Vela havle vela kuvvete”



<script src="https://jsc.adskeeper.com/r/s/rssing.com.1596347.js" async> </script>