Kao što smo i najavili, došlo je vrijeme da objavimo prvi intervju, u kojem nam Inesa Semić Hadrović govori o svojim iskustvima prilikom napuštanja rodne Kraljeve Sutjeske, Kaknja, pa i Sarajeva u kojem je studirala. Kao mnogi prije nje na Zapad se zaputila u potrazi sa sretnijim životom. Svoju zemlju napustila je 2012. godine.
Semić Hadrović kao zlatni student generacije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, provela je šest mjeseci na evidenciji kakanjskog Biroa za zapošljavanje bez ijednog jedinog poziva od strane bilo koga da bi aplicirala za neko radno mjesto.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
U međuvremenu neko vrijeme radila je na PMFu u Sarajevu, ali kap koja je prelila času u njenom slučaju su bili rezultati izbora na lokalnom nivou 2012. godine, gdje su prema njenim riječima “nacionalisti opet pobijedili na izborima”.
Sa izbornim rezultatima se nije slagala, pa i sa nesretnim okolnostima nakon što su je napali psi lutalice na Mojmilu, gdje je stanovala dok je radila u glavnom gradu BiH. Nakon što je dobila šansu da radi doktorski studij na najprestižnijem institutu u Evropi, spakovala je kofere i digla ruke od bosanske nepravde.
Odrasla si u Kaknju, tu si završila osnovnu i srednju školu. Kakve te uspomene vežu za taj period života?
Kao šestogodišnjakinja sam morala napustiti dom u Poljanima zbog ratnih okolnosti i čuda koja su se dešavala oko našeg sela. Sa porodicom sam se nastanila u Kaknju, kako bi navodno čuvali stan očevom radnom kolegi dok se okolnosti ne smire.
Ali, te okolnosti su potrajale čak deset godina, koliko nam je trebalo da smognemo snage da se vratimo u pusto i devastirano selo. Sedam razreda osnovne škole sam završila u OŠ “Hamdija Kreševljaković”, a osmi u osnovnoj školi u Kraljevoj Sutjesci.
Clik here to view.
Komšinica u “prvoj sisulji” gdje smo živjeli, gospođa koja me puno voljela i poštovala, pokojna teta Jelena Zec mi je ponudila da pređem živjeti kod nje dok idem u Gimnaziju, jer je željela da ne bude sama, a meni da olakša da ne moram vozariti nepostojećim javnim prevozom.
Zahvaljujući toj okolnosti moj se život nastavio tamo gdje je stao, punih tri i po godine. Teta Jelena je nažalost umrla na mojim rukama kada sam završavala treći razred Gimnazije. Od tada su počele polako umirati moje emocije prema kakanjskoj gradskoj jezgri. Možda je to bio mehanizam da ne budim lijepa sjećanja i upomene koje su postale prošlost, a sjećanja su boljela.
Kako pamtiš Kakanj iz vremena kada si živjela tu?
Pamtim posljednje godine kada je kroz Kakanj prolazio “Ćiro”. Znalo se tačno kada će naići, da bi se stigao veš poskidati sa strika na balkonu, pa opet raširiti kada se malo provjetri nakon što lokomotiva prođe.
Sjećam se zagađene gradske vode i odlazaka na različite kakanjske izvore i pumpe sa kanisterima po vodu. Kao malima to nam je bila jedina, ali najveća i najteža obaveza.
Penzionerska. Najbolji burek u gradu.
U sjećanju mi je ostala slastičarna rahmetli Hajroša. Ako bi se neko tih kasnih 90-tih snašao negdje za pola marke, tu bih ih potrošio. To je bilo dovoljno za točeni sladoled. Ipak, bilo se teško odlučiti da li taj novac investirati u sladoled kod Hajroša ili na takozvanoj Maloj ulici kod tete Jasne u prodavnici gdje možeš dobiti svašta za pola marke, dvije Čunga lunga žvake, Nuno flips i još plus lizalo što pucketa. Ljeti je komšija Šukrija prodavao pomfrit također na Maloj cesti. Zamisli onda trileme.
Partizan. Tema za sebe. Kako zbog vremena koje smo proveli igrajući basket i nogomet, trenirajući ha-hu, družili se sjedeći na ogradi, tako i zbog pijace subotom gdje su se uvijek mogle nabaviti trendy cipele.
Obdanište, također. U to vrijeme bilo je privilegija rijetkih. Išli smo gore da bi se spuštali niz tobogan i klackali. Tobogan-space shuttle, jedan jedini u gradu. Uvijek je to bila avantura, jer znaš da te čekaju batine kada se vratiš kući, nakon što te dočeka mama koja nema pojma gdje si se smucao do tada. Drugi challenge je bio preskočiti ili provući se ispod divovske ograde i ući na igralište.
Kakav je bio društveni život tih godina, recimo na prelazu u 21. stoljeće? Šta je povezivalo ljude?
Raja iz zgrade se družila na klupama pored zgrada ili na Maloj cesti, a raja iz škole se okupljala na kafama u Planetu i Evropi. Sjećam se napitka “Jagoda sa šlagom” kojom smo se tada tako častili, ni ne pomišljajući o aditivima i broju kalorija koje unosimo.
Imali smo vazda teme za razgovor, i razgovaralo se ‘uživo’, to su bila lijepa vremena prije pametnih telefona. Jako bitan veznik je bio sport i nadam se da se to nikada neće promijeniti.
Kakve kulturološke pojave i navike su bile prisutne među ljudima?
Sjećam se okupljanja u Dikanu, folklora u Domu kulture, raznih sekcija u Gradskoj biblioteci, a kao najveći kakanjski kult za mene su bile i ostale utakmice muškog Odbojkaškog kluba.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Koji kulturno – historijski spomenik u Kaknju ti je ostao u sjećanju i zašto?
Emotivno i lokal-patrijalno sam vezana za Bobovac i Kraljevu Sutjesku. Mislim da pametnom ne moram objašnjavati šta obje lokacije treba da znače u srcu svakog Bosanca i Hercegovca.
Kako se zvala ulica u kojoj si živjela u Kaknju prije emigracije?
E da, ulica u kojoj sam provela djetinjstvo se zvala Zgošćanska st-8, ista je nažalost prekrštena u dobro poznato ime bosanske političke estrade.
Jesi li nastojala ostvariti život u Kaknju?
Poslije završenih studija u kakanjskim firmama za mene nije bilo mjesta, a kako sam neko ko ne voli Bogu dane krasti, doprinosila sam kućnom budžetu pomagajući roditeljima oko seoskih poslova kojih je bilo zaista puno i aplicirajući za različite stipendije za doktorski studij.
Kada si donijela odluku o napuštanju Bosne i Hercegovine?
Kada sam završila magistarski studij kao zlatni student generacije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i provela šest mjeseci na evidenciji kakanjskog Biroa za zapošljavanje bez ijednog jedinog poziva od strane bilo koga da apliciram za neko radno mjesto.
Dekan Primata Prof. Dr. Rifat Škrijelj je nedugo zatim okupio najbolje studente sa svih Odsjeka i dodijelo nam posao na fakultetu. Paralelno s tim se desilo da dobijem šansu da radim doktorski studij na najprestižnijem institutu u Evropi.
Šta je presudilo da doneseš takvu odluku?
Kap koja je prelila čašu u mom slučaju su bili rezultati izbora na lokalnom nivou 2012. godine, gdje su nacionalisti opet pobijedili i napad pasa lutalica na Mojmilu, gdje sam stanovala dok sam radila na Primatu. Nije me spriječila ni ´uhljebska´pozicija u državnoj firmi da dignem ruke od svega i odem daleko od bosanske nepravde, korupcije, pogane politike, kraljevstva povlaštenih babinih i tatinih sinova i kćerki.
Kako se zove država i grad gdje sada živiš? Šta ta država nudi, a da takvu praksu ili vrijednosti ne njeguju zemlje bivše Jugoslavije?
Trenutno živim u Recklinghausenu, mali grad na sjeveru Njemačke, tri puta veći od Kaknja po broju stanovnika. Ovdje se otvaraju mogućnosti da se čovjek razvija i napreduje na polju u kojem ima najviše izraženih vještina. Ono što mi se najviše sviđa i što po mom mišljenju nedostaje u našem sistemu školstva je strogo usmjereno obrazovanje sa obavezno uključenim praktičnim dijelom. Praktikanti kroz obavljanje prakse stiču osjećaj da je zanimanje za koje se školuju zaista primijenjeno i potrebno u realnom svijetu, uz to su simbolično plaćeni, što im predstavlja dodatni stimulans. Nezaposlenost je vrlo mala, a nezaposleni su većinom oni kojima je socijalni doplatak dovoljan, a raditi ne vole.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Sjeti se prvih dana nakon što si stigla na određenu destinaciju gdje si se odselila. Kako je to izgledalo?
Na put ili selidbu bolje rečeno, sam se odlučila krenuti autobusom. Ja spakovala život u par kofera i krenula da tražim stan u milionskom gradu sa par kinti u džepu. Putovanje je bilo katastrofalno, sjećam se čekanja u Zenici od dva sata da bi neki švercer donio cigarete koje se tale dalje, neljubaznih šofera, dugog puta, zatvorenih tunela, obilazaka po planinskim prevojima, jednom riječju užas.
Autobus nas je iskrcao kao stoku pored autoputa, na nekoj benzinskoj pumpi, jer nije imao potrebnu dozvolu za zaustavljanje na Ciriskom bahnofu. Sve to u ranim jutarnjim satima i uz prijetnju da se što brže razilazimo, dok nije policija stigla. Moj momak, sada muž, je došao iz druge zemlje da mi pomogne prvih par dana da se snađem. Kada je on otišao, ostala sam sama samcata. Poslije sam srela i upoznala naše ljude koji su prošli isto samo prije dvadesetak godina. Mukotrpan je to početak bio.
Koliko ti je vremena bilo potrebno da se adaptiraš u novoj sredini?
Kada mi je stomak počeo variti azijsku hranu iz menze, koja je btw svugdje najdostupnija i najjeftinija, tada sam se i adaptirala. Imala sam sreću doći u zdravu radnu sredinu i upoznati fenomenalne ljude sa različitih krajeva svijeta. Našla sam sve što sam tražila, očekivanja su mi u potpunosti ispunjena, tako da nema niti jednog razloga ne integrirati se.
Istina, bilo mi se teško naviknuti na to što ne moram paziti na torbu, telefon i novččanik u tramvajima. Bilo mi je neobično i to što autobus, voz ili tramvaj stižu u tačno određeno vrijeme, dok te ažurno obavijeste ukoliko kasni četiri minute i izvinjavaju se.
Ovdje ti plata pokrije životne troškove i još ti kao ostane toliko. Htjela sam intervenisati da vidim da nije neka greška u računovodstvu, jer mi je to bilo neobično.
Najteže od svega za ‘obiknuti se’ je što ne moraš niti jedan jedini dokument ovjeravati i imati bar još deset sličnih na osnovu kojih se dobije taj glavni. Bude mi pravo krivo doći na šalter, ne laktati se u redu i završiti posao na tom istom mjestu.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Šta smatraš najvećim uspjehom za vrijeme življenja u inostranstvu?
Najveći uspjeh za mene je što niti u jednom jedinom trenutku nisam zaboravila one koji su mi omogućili da budem tu gdje jesam, moje roditelje i pedagoge koji su mi efektivno prenosili znanja i širili zdravu spoznaju o životu.
Drugi, ali ne manje bitan uspjeh je što sam počela govoriti njemački jezik (otprilike kao trogodišnjakinja) i što sam usavršila znanje engleskog jezika na nivo da me ljudi koje srećem pitaju da li dolazim iz SAD-a. Kakva bolan crna Amerika, I’m coming from Bosnia, Bosnia, you know Bosina and Herzegovina?! Onda obavezno pitaju kako je moguće da je jedna Bosanka tako fluentna i edukovana, majka mu stara zar se kod nas još ne ratuje oko toga da li se pije kava, kahva ili kafa?!
Velikim uspjehom smatram što sam kao muslimanka u jednoj akademskoj sredini gdje je Islam bio tabu tema predstavila vjeru u pozitivnom svijetlu, objasnila koncept evropskog muslimana, iznijela naučne fakte koji argumentuju funamentalne principe vjere, pokazala da se može biti muslimanka koja izvršava sve svoje dužnosti, a ne nostiti nikakva obilježja i ne ubjeđivati druge kako je pogrešno ono što rade. Pokušala sam im pokazati šta je bosanski duševni merhamet, kao i tolerancija. Pokazujem dužni respekt prema drugačijima u rasnom, vjerskom, nacionalnom i svakom drugom smislu.
Kako sada protiče tvoja svakodnevnica? Čime se baviš, jesi li zadovoljna i sretna?
Radni dani nisu zanimljivi za opis, dodjem u situaciju da citiram ´slavnog Ekrema´. Pored posla može se eventualno naći vremena za teretanu. Kafana i socijalni život dolazi u obzir samo petkom ili vikendom.
Koga imaš da je ostao da živi u Kaknju? Koliko često ste u kontaktu i na koji način komunicirate?
Za Kakanj me vežu moji roditelji i prijatelji, nada i dedo. S prijateljima komuniciram najčešće vikendom koristeći različite app-ove namijenjene za interakciju, a sa roditeljima preferiram ´skajpati´ par puta u sedmici. Moram svojim očima vidjeti da je sve ok sa njima.
Šta radiš kada te uhvati nostalgija i da li se ona uopšte javlja?
Nostalgija je riječ koja ne postoji za osobu koja je bila spremna otići u Honduras zbog dubokog gliba u kojem se našla većina maldih ljudi u našoj zemlji.
Kada si posljednji put bila u Kaknju u posjeti?
Doletim svako malo, zbog roditelja i ostale familije. Dođem i zbog prijatelja koji su kroz duge godine postali više nego rodbina. Hvala Bogu svijet je postao malo selo zahvaljujući svim mogućim transportnim sredstvima, a nisam ni otišla na Novi Zeland pa da se moram puno ´odlučivati´.
(Humans of Kakaknj blog / Kaportal.ba)