Predgovor
Diskoklub Lotos
Historičari nisu zapisali godinu kada je u Kaknju, i u kojoj prostoriji, prikazana prva filmska predstava, ali jedno mjesto, bolje reći sala za prikazivanje filmova, zaslužuje da u historiji grada bude zapisana kao kultna. To je, bez sumnje, Napretkova zgrada kod Katoličke crkve. Pod ovim nazivom je, u trećoj deceniji 20. stoljeća, a i danas – u drugoj deceniji 21. stoljeća, kada je renovirana – ta zgrada veliki spomenik filmskim predstavama u Kaknju, svojevrsnoj kulturnoj instituciji koja je živjela od 1950. do 1980. godine, jednoj vrsti prozora u svijet uopće, a filma pogotovo.
Zapravo, tu zgradu, krajem četvrte decenije 20. stoljeća, tadašnja komunistička vlast je nacionalizirala, izuzimajući je iz posjeda Katoličke crkve i pretvarajući je kao društvenu imovinu u kinosalu, što je ostala sve do 1967. godine kada se kino Radnik preselilo u novosagrađeni Dom kulture na Plandištu, a zgrada i dalje ostala kao nacionalizirani objekat sve do prve decenije ovog stoljeća.
Kada je u Kaknju provođena nacionalizacija, bio sam još dijete te nisam zapamtio sve ta i slična dešavanja, ali kao učenik starijih razreda osmogodišnje škole zapamtio sam, za sva vremena, kino Radnik. Prve filmove gledao sam u toj zgradi, prve ljubavne sastanke zakazivao sam ispred toga kina pola sata prije predstave, prva mladalačka ljubakanja doživio u toj sali za vrijeme filmskih predstava itd.
Bilo je to u Kaknju jedino kino, i to je ostalo sve vrijeme. Mala sala, kasnije s oko 300 mjesta, računajući i balkon, često nije mogla primiti sve ljubitelje filmske umjetnosti, te su se predstave dnevno prikazivale dva puta: zimi od 17 i 19 sati, a ljeti od 18 i 20 sati. Kako je izgledalo to kino? Od ulaznih vrata desno je u dva reda vodio kraći ograđen prostor širine manje od metar za one koji su kupovali karte za predstavu, a od ulaznih vrata se također išlo pravo hodnikom pet-šest metara u salu, a lijevo uz stepenice na balkon. S desne strane, čini mi se, bio je manji kiosk u kome su gledaoci kupovali košpice, bombone i druge drangulije koje su konzumirali za vrijeme predstave. Na spratu iza zida balkona bila je dograđena mala prostorija s nekoliko malih okruglih otvora prema sali kroz koje je kinooperater iz dijaprojektora, putem svjetlosnog snopa, prikazivao filmove na velikom platnu.
Kako je to bilo vrijeme skromnih tehničkih mogućnosti, svakih 20-ak ili 30-ak minuta, koliko je trajalo prikazivanja jednog čina filma, s jedne na drugu traku operater je premotavao filmsku vrpcu, što je trajalo koji minut, a zatim bi nastavio s prikazivanjem drugog te trećeg dijela filma. I kada bi neko od posjetilaca na balkonu zakasnio na predstavu i ulazio između redova na svoje mjesto ili kad bi neki gledalac ustao sa svog mjesta, svojim tijelom bi zaklonio prolazak svjetlosnog snopa do ekrana pa bi gledaoci na platnu umjesto likova ili pejzaža gledali veliku crnu sjenu. Publika bi tada uglas povikala: „Sjedi, ne vidimo“, a uzvik je bio znatno emotivnije pri uzbudljivijim, napetim filmskim scenama.
U priči o kinu Radnik ne može se zaobići ni njegova velika metalna peć, bubnjara, koja je bila postavljena na sredini sale s lijeve strane i u koju se ložio ugalj. Tokom zime služila je za zagrijavanje dvorane budući da tada Kakanj nije imao urađeno centralno grijanje, a valjalo je posjetiteljima kina osigurati toplotu za ona dva sata koliko je obično trajao film. Neki će se u vezi s ovom peći vjerovatno sjetiti i kako su kad navale minusi pri kupovini karata za film blagajniku naglašavali: Dvije do peći!
Bilo je više redara i operatera u kinu Radnik, a većina onih iz baby boom generacije pamti Zlatunića, redara koji je bio bez jedne noge pa je sve one koji bi prekršili kućni red opominjao svojom dugom štakom; kasnije su to bili Neđo, Ilija i još neki, a od operatera pamte se Drago Kljujić, Mustafa Babajić i Nijaz Lepić.
Posebna priča su bili mladići koji su prije prikazivanja hit-predstava, a to su tada bili mahom kaubojski filmovi, prvi stajali u red za kupovinu karata – često i sat prije otvaranja blagajne – kako bi kupili nekoliko karata i preprodavali ih, naravno, po višoj cijeni od stvarne, onima koji su kasnije dolazili pred kino. Stvarala bi se tada pred zgradom velika gužva i raspoloživa mjesta u sali bi se veoma brzo prodala za prvu predstavu, a nakon toga blagajnik bi prodavao karte za drugu.
Ko se od te generacije istinskih ljubitelja filma ne sjeća momaka koji su se bavili preprodajom karata. Prvi je bio Koreja, suvereno vladajući prostorom ispred blagajne, a kasnije će to biti Željo, Smiljo, Ljupko, pa Bešo i dr.
U prvoj polovini šezdesetih godina moja generacija je pohađala gimnaziju u susjednoj zgradi zvanoj Kula, svega nešto više od 150 metara od kina. Ta blizina kina bila nam je prednost i za nabavku karata i za odlazak na filmske predstave. Bio je to naš teren na kome smo se osjećali kao kod svoje kuće. No, ipak se znalo ko je suvereno vladao nabavkom karata za predstave.
Nije ova dvorana isključivo bila namijenjena za prikazivanje filmova, mada se tako zvala. Kako grad dugo vremena, osim Partizana, nije imao veću salu za okupljanje građana, kino Radnik je bio glavni prostor za održavanje svečanosti i drugih predstava sve dok grad 1967. godine nije dobio funkcionalnu salu u Domu kulture.
Nema sumnje da je kino Radnik ostalo nezaboravno mjesto okupljanja i zabave za nekoliko generacija Kakanjaca, pa i za mene. Zato bi mi bilo drago kada bi na zgradi ovoga bivšeg kina Katolička crkva, čije je ova zgrada vlasništvo, ili sadašnja vlast, postavila natpis na kojem bi ispisala tekst sjećanja, uime svih Kakanjaca, o tome kako su se tri decenije u toj zgradi mladi okupljali, družili i zabavljali gledajući filmska ostvarenja strane i domaće produkcije. Ne radi nas koji smo u toj zgradi potrošili dobar dio svoje, mnogi najljepše mladosti, nego radi onih mlađih generacija koje ne znaju čemu je ta zgrada nekada služila.
